|
|
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
"Nemoguće je u životu ne biti slab. Nemoguće se uvijek održati na nogama, ne proplakati, ne osjetiti samosažaljenje i muku, ne upasti u depresiju, nemoguće je ne naljutiti se, ponekad ne baciti koplje u trnje, ne doživjeti mračne trenutke, kad ti se čini da su ti svi ljudi neprijatelji i da život nema smisla.
No, ne samo da dođu takvi trenuci, nego ti smiješ biti slab. Slabost je trenutak kad te Bog zove da podigneš ruke k Njemu i vikneš: Oče bez tebe dalje ne mogu. Pad je trenutak milosti. Pokleknuo si možda ne samo na poslu, ne samo u svađi s bračnim drugom, ne samo da si izgubio najboljeg prijatelja, nego si možda pokleknuo i u teškom grijehu protiv kojega se već dugo boriš, opet si napravio grešku za koju si rekao da je nikad više nećeš učiniti.
Da, na tebi je da odlučiš ne pasti, ali nije uvijek u tvojoj moći, da zaista ne padneš. Ako je Bog dopustio da padneš, On ima neki veći cilj, veći razlog zbog kojeg je to dopustio. Na tebi je da ga upitaš zašto i kreneš u ono novo prema kojemu ti je otvorio vrata.
Padovi dokazuju da si samo čovjek. A čovjek je ograničeno biće, ovisno o Bogu. Padovi ti dokazuju da je realnost života da možeš pasti. Važno je, međutim, ne ostati ležati nego se dignuti i ići naprijed. Padovi se tako popravljaju da im se nasmiješiš, oprostiš sebi i drugima i kreneš još odlučnije naprijed."
Citat iz knjige: T.Ivančić, 'Povratak nade'
Došla sam k vama da vas pozdravim. Moje je ime Sreća i sastavni sam dio života...
života onih koji vjeruju u snagu ljubavi i života onih koji vjeruju da je ljubav beskonačna.
A znate da sam u braku?
Davno sam se vjenčala za Vrijeme
i ono vam je odgovorno za rješenje mnogih problema
koji vam na početku izgledaju veliki i bezizlazni. Ono izgrađuje srca i osobnost,
liječi rane i pobjeđuje tugu... Vrijeme i ja zajedno imamo troje djece.
Naša su djeca Prijateljstvo, Mudrost i Ljubav.
Prijateljstvo je najstarije dijete... lijepo, iskreno, veselo i nasmijano.
Zbližava ljude, a da pri tome nikoga ne ranjava već utješi svakoga kome se približi držeći ga za ruku.
Mudrost je naše drugo dijete.
Ona je pametna, sa čvrstim principima i neprestano uči i sve je zanima.
Najsličnija je svom ocu Vremenu. Možete zamisliti kako je to kad njih dvoje koračaju zajedno –
Mudrost i Vrijeme.
Najmlađa je Ljubav.
Koliko posla s njom!!! Tvrdoglava je, uporna i prevrtljiva...
tako ponekad želi živjeti na samo jednom mjestu...
a onda se nakon nekog vremena sjeti i kaže da je stvorena
da bi živjela u dva srca, a ne samo u jednom.
Ah, moja je Ljubav vrlo složena i zapletena osoba, tako da zna i pokoju nesmotrenost počiniti...
i to samo kakvu! Kada do toga dođe na scenu moram pozvati njezina oca.
Vrijeme dođe i pokuša pokrpati rane koje je njegova kći Ljubav izazvala,
a često u pomoć priskoči i Mudrost, mada nije u svim slučajevima
od velike koristi sa svom svojom pameću. Jednom mi je jedna osoba rekla:
"... na kraju sve dođe na svoje... na ovaj ili na onaj način.
Ako se stvari još nisu sredile i posložile znači da još nismo na našem pravom putu...".
Zato, kažem vam, vjerujte mojoj obitelji...
mom suprugu Vremenu i mojoj djeci... Prijateljstvu, Mudrosti i Ljubavi.
Budete li imali povjerenja u njih, znajte, da ću i ja...
Sreća... jednog dana svakako pokucati na vaša vrata.
I nikad se ne zaboravite smiješiti!
Ne smiješ biti nesretan.
To mi se ne sviđa.
Jer, ako si nesretan, unesrećivat ćeš i druge.
Svaki čovjek ima ponekad dovoljno razloga da bude jako potišten.
Čovjeku prijatelju nešto se dogodilo, doživio je
neko teško razočaranje... obolio je... možda je na umoru...
Njegovo trpljenje postaje tvoje, ti trpiš zajedno s njime.
S pravom.
Ali sasvim je drugačije ako sam sebi zagorčavaš život
zbog sitnih svagdašnjih neočekivanih događaja:
zakasnio si na vlak... dobio si prevelik račun...
ogrebotina na automobilu... izostalo priznanje...
opora riječ koja te je povrijedila... poziv koji nisi primio...
tvoj muž koji te više ne voli tako strastveno...
tvoja žena koja je navodno bez ikakva razloga
postala tako razdražljiva...
Stotinu stvari može te jako opteretiti.
Ali onaj tko vidi samo svoju ljutnju, ne vidi ništa drugo.
Tko se sav raspline u svojim brigama, propast će.
Tako ćeš unesrećiti ne samo sebe
nego i svoje ukućane i sve svoje drage.
Tvoju će okolinu tada pritiskati težak teret.
To se ne smije dogoditi. Ne smiješ biti nesretan.
Jer tada nećeš biti kadar usrećivati druge ljude,
svejedno o kome se radilo.
A to je tvoja životna zadaća: usrećivati.
Samo sretni ljudi mogu usrećivati druge.
Najdraži moji blogeri,
želim Vam svima sve najljepše u Novoj nam godini.
Da vam se ispune svi sanjani snovi, da vam se ostvare sve nedostižne želje.
Da dotaknete nečije srce, a i da taj netko dotakne vaše.
Ljubite se, volite... Uživajte u životu!!!
SRETNA VAM NOVA 2010. GODINAAA!!!!
Da li postoji negdje neki čovjek koji je odrastao bez ljubavi, bez obzira da li je volio ili bio voljen? Da li postoji takvo biće na ovome svijetu?
Od prvog trenutka kad ugledamo svijet, od prve sekunde našeg života, potrebno je da osjetimo ljubav, onu čistu, najiskreniju, najveću, najjaču koju nam samo majka može pružiti... I to nas vodi kroz život, od tog prvog momenta, kroz čitav period odrastanja, izgrađuje sve ono pozitivno u nama i daje nam uspomene koje nosimo sa sobom uvijek. Stvara uspomene koje nam služe kao sunčevi zraci kad nebo je tamno, kad život postane pretežak. Tada, u tim trenucima znamo da postoji neko ko će svojom ljubavlju , nježnim rječima sve to ukloniti... Šta je život bez takve ljubavi? Samo jedan mračni tunel bez onog svjetla na kraju...ako takav i postoji!
A onda dođu one godine lude..kad u svakom pogledu suprotnog pola vidimo ljubav...Sve oko nas postane tako lijepo, okupano najljepšim bojama, najljepšim mirisima, srećom...Svaki nježni dodir tad izaziva uzbunu u našim glavama, u tijelu .. I tada možda po prvi put osjećamo značenje postajanja tog drugog bića...Sve to mi zovemo ljubav. Da li postoji neko tko nije osjetio sve to?
Nakon toga slijedi faza onih pravih, iskrenih, velikih ljubavi, koje su bile inspiracija mnogim slavnim piscima za najveća djela. To je ona ljubav koja bi trebala da bude sa nama i u nama vječno. Ljubav koja se budi sa nama svako jutro i ide sa nama u snove na kraju svakog dana. Ljubav koja zacjeljuje rane nastale razočarenjima raznim, ...razočarenjima ua sebe, u druge, u cijeli svijet... I to bi trebala biti ljubav koja dalje proizvodi novi život, novu ljubav, koja ciklus ponovo vraća na početak... da traje, da ne prestaje...
Šta je život bez ljubavi? Da li postoji biće koje može živjeti bez ljubavi? Pa čak i ako namamo tu sreću da nas neko voli onom velikom, beskrajnom ljubavlju, trebamo se potruditi da mi ti ljubav pružimo drugima...mnogo...beskrajno....
Prema mom mišljenju najbolji način da iskoristimo život je da volimo!
Ljubav je misteriozna i komplicirana, ima mnogo lica i znači mnogo različitih stvari, ima mnoge osjećaje i iskustva, različitih je komponenata, boja i oblika..
I bile one stvarne, sretne, uzvraćene, uspjele, nesuđene, neostvarene, teške, bolne, slučajne, izgubljene, jake, kratkotrajne, romantične, žudne, strasne ili tragične.. one nas oblikuju u ono što jesmo.
Ljubav nam donosi ljepotu, najveći je osjećaj od svih, jedina stvar za koju vrijedi živjeti, svrha je života i drži nas na životu..nema ljepšeg osjećaja, neopisiva je i neizreciva riječima.. izvor radosti, poezija je svih čula i predivan je dar.. i od svega najviše je iskustvo
Ona je odredište našeg putovanja i jedina važna stvar kad budemo odlazili bit će tragovi ljubavi što ćemo ih ostaviti za sobom..
Čovjek je ptica slobodna, zemlja neotkrivena. Kada pomisliš da sve znaš u hipu se sve preokrene. Nesigurne stvari nekad postanu tako sigurne kao što si siguran kako se zoveš, a ono što si smatrao vječnim, to je zapravo lomljivo poput stakla. Dok zrakama sunca paraš noć sve se pretvara u nešto neobično. Ponekad ljude moraš otjerati od sebe, ponekad da vidiš koliko se čvrsto drže za tebe, da vidiš da li se drže jer imaju koristi od tebe ili jednostavno su te zavoljeli pa nemogu zamisliti svoj život bez tebe. Jedino što je sigurno u cielom životu je stvar vraćanja..jer netko se neće vratiti ako mu nije mjesto u tvome životu... Ni oluje svemirske nemogu otjerati nekog ako on želi biti tu. Ni grube rječi ni bilo kakve laži. Ako je netko suđen ti..to je to.. Tu nema filozofije. Nema pravih ili krivih riječi. Sve se svede na jedan jedini trenutak tišine, pogledaš tu osobu u oči i shvatiš da oboje želite isto. *Ljubav*
Zlatna slova njegovo ime
Budi rijeke zaspale
Svojim dahom pali vatre
Iz iskri što su ostale
I tako kruži meni
Kao plima vječita
Nježno plete moje niti
I u toj igri uživa
A kada me dotakne
Ja protrnem
I bogove i vragove zovem
Ako mogu vrijeme da zaustave
U mojoj duši
Tisuću svijeća sja
I sve do jedne, sve do jedne
On je upalio...
Volim te, ljubavi.. 1000 stvari će doći i proći, al neke su oduvijek tu prisutne, samo nismo nikada bili toga svjesni... Kao ti i ja ... Osjećam te oduvijek, i tek sada mi je jasan onaj osjećaj koji sam imala dok smo dijelili iste klupe one godine... Oduvijek si u meni i od kad te znam sve se zove imenom tvojim. Život je tako čudan i nepredvidljiv, a mi smo živi dokaz za to...
Kada ste posljednji put nekome rekli: “Volim te”?
Kome ste uputili te riječi i jesu li bile plod istinske ljubavi prema toj osobi?
Danas živimo u užurbanom svijetu, često nemamo vremena ni sami za sebe.
A zašto?
Možda zato što se trudimo postići nešto više.
Težimo tome kako steći što više novca i materijalnih dobara, jer vjerujemo da su ta sredstva izvor sreće i blagostanja. U toj užurbanosti otuđujemo se jedni od drugih, otuđujemo se od Boga. Gledamo samo kako postići što veći ugled u društvu, ne obazirući se pritom na one kojima je potrebna naša pomoć, naša ljubav.
ogađa se da i u obitelji nestaje ljubavi zbog prezaposlenosti, zbog nedostatka vremena.
Tako dugo nemamo vremena dok ne postane prekasno.
Često se dogodi da ostanemo bez najdraže osobe a da joj nismo rekli “volim te”, jer nismo imali vremena za to.
Jedna priča kaže:
“On je bio ljudina, jaka glasa i odlučnih pokreta. Ona biješe nježna i osjetljiva. Uzeli su se.
On se trudio da joj ništa ne manjka, a ona je pazila kuću i odgajala djecu. Djeca su rasla, poženila se i poudala te pošla svojim životnim putem... Uobičajena priča. Kad su sva djeca bila zbrinuta, ženu je uhvatila neka tuga. Sve je više slabila i propadala. Prestala je uzimati hranu i pala je u bolesničku postelju.
Muž se zabrinuo i odveo ju u bolnicu. Liječnici nisu mogli otkriti uzrok njene bolesti.
Jedan je liječnik rekao:
‘Ja bih rekao da vaša žena jednostavno više nema volje živjeti’.
Čovjek nije ništa govorio.
Sjeo je uz ženin krevet i uzeo ženu za ruku; njena se ručica izgubila u njegovoj ogromnoj šaci. Pogledao ju je i odlučnim glasom rekao: ‘Ti nećeš umrijeti!’. – ‘Zašto? – upita ga ona jedva čujnim glasom. – ‘Zato jer te ja trebam!’ – odgovori muž. – ‘A zašto mi to prije nisi rekao?’ – Od tog dana ženi je pošlo nabolje. Danas se ona vrlo dobro osjeća. Liječnici nisu uspjeli otkriti od koje je bolesti bolovala i kako je tako brzo ozdravila.”
Zato nemoj čekati sutra da nekome kažeš da ga voliš. Reci to odmah.
Nemoj reći: “Moja majka, moj sin, moja žena.... to već zna”. Možda i zna, no bi li se ti ikada umorio slušajući voljenu osobu kako ti to ponavlja?
Nemoj čekati, stisni ruku osobi koju voliš i reci: “Trebam te! Volim te! Volim te! ...”
Sutra bi moglo biti prekasno.
Ljubav je život, zbog ljubavi si rođen i zbog nje živiš. Zemljom hodaju živi i mrtvi, a razlikuju se po ljubavi.
Upoznaš mnogo ljudi u životu,
neki ti ne znače ništa,neki te promijene,nikada ne znaš šta će se desiti...
To može biti intenzivna veza ili najlakši dodir sa nekim,
a ponekad upoznaš nekoga, taj netko uradi jednu stvar
i učini te sretnom...
Ne želim čekati drugi dan,jer možda će biti kasno,možda će sudbina umiješati svoje prste pa mi neće dozvoliti da ti kažem koliko te volim i koliko mi značiš.
zato ću ti danas priznati da te VOLIM cijelim srcem,svakim dijelom svoga tijela.
otopio si led sa mog srca,ušao u njega lagano i ostao sve do danas.
VOLIM TE...
Veliki i mali smijeh započeli svoje priče. Veliki smijeh ulazio je u dvorane, cirkuse, škole i kazališta, a mali smijeh igrao se kamenčićima i kotrljao s loptama na livadi.
Veliki smijeh postao je umišljen pa se širio, širio, širio - dok nije puknuo kao neki preveliki balon, a mali smijeh trčao je ulicama i brao cvijeće za razne tužne mame. O velikom smijehu pisalo je u novinama, pojavljivao se na naslovnim stranicama u novom kaputu, a mali smijeh oprezno je dijelio poljupce prolaznicima, pa ga zato nisu zamijetili.
Kažu da za veliki smijeh treba dvorac, palača ili bar neko igralište, a da mali smijeh može stanovati i u loncu za cvijeće i u tatinom starom šeširu. Neki tvrde da su mali smijeh zapazili u mačjem oku i lelujanju trave, a drugi misle da su ga otkrili u ptičjem cvrkutu.
Ako nikad ne upoznate veliki smijeh, bit će vam žao, ali još ćete više tugovati ako ostanete bez malog smijeha. On je i sad pokraj vas, zar ne osjećate? Pritajio se, vragolan, nestaško, sakrio u kutu usnica, pa se smješka, gotovo nevidljiv.
Kad odem sutra u šetnju, povest ću sa sobom i mali smijeh. Molit ću ga da mi otkrije busen tratinčice, gnijezdo malih kosova, zeleno pramenje šume.
Oh, nadam se da me mali smijeh neće nikada napustiti. Ako se i spotaknem o neki kamen na putu, on će mi pružiti svoju sitnu, prozirnu ruku. Tako ćemo zajedno koračati po svjetlosti.
